Prvog dana trodnevnice za svetkovinu sv. Ante u Bugojnu, 10. lipnja 2026. pod misom u 18 sati, Euharistijsko slavlje predvodio je fra Danijel Lukić, samostanski i župni vikar u Kraljevoj Sutjesci uz koncelebraciju župnika i župnog vikara. Donosimo u cjelosti nadahnutu propovijed fra Danijela Lukića.

Počinjemo užu, trodnevnu pripravu za duhovni hod prema proslavi patrona naše župe i prema svecu kojega se u našem narodu ne spominje tek s pola glasa, nego se izgovara s povjerenjem djeteta i sigurnošću siromaha: „Sveti Anto, pomozi!“ Zanimljivo je to sa svetim Antom. Od tolikih svetaca koje imamo, gotovo ni jedan nije toliko prisutan u svakodnevici. Gotovo da nema kuće bez njegove slike. Nekima sveti Anto visi iznad kreveta, nekima u dnevnoj sobi na najpočasnijem mjestu, drugima opet u novčaniku u nadi da će i unutra nešto „pronaći“. Ali zašto baš on? Što to ima u tom svetom Anti da mu toliko vjerujemo? Pokušajmo malo, dok idemo prema njegovoj proslavi, razmisliti što ga to čini posebnim. Netko će reći: „Pa zato što sveti Anto sve pronađe.“ I stvarno, kad izgubimo ključeve, novčanik ili dokumente, odmah ide molitva svetom Anti. Zanimljivo je da neki ljudi godinama ne mogu pronaći put do crkve, ali kad nestanu ključevi od auta, svetog Antu pronađu za dvije sekunde. Prva stvar o kojoj ćemo večeras razmisliti i koju moramo znati o svetom Anti jest da on nije bio romantični fratar s ljiljanom i djetetom u naručju. Bio je mladić koji je imao sve. I ostavio je sve. Doslovno sve. Nije otišao u fratre zato što je bio razočaran u svijet, nego zato što se oduševio za Krista. Htio je umrijeti mučeničkom smrću, propovijedati poganima, ne zbog slave, nego zbog ljubavi. A kad nije postao mučenik, Bog mu je dao nešto drugo: da gori riječju. I da ga cijeli svijet sluša. I sad zamislite: Kad bi vam netko ovdje stao i počeo čitati njegove propovijedi, vjerojatno biste za deset minuta pogledavali gdje je kraj. Ali kad je on govorio, narod je plakao, mijenjao se, vraćao Bogu. Kažu da su čak i ribe slušale njegove propovijedi. A kad mi danas pričamo, ponekad ni ljudi ne slušaju, a o ribama da i ne govorimo. Što to znači? Znači da nije stvar samo u riječima, nego u Duhu s kojim su izgovorene. Sveti Anto nije bio samo rječit. Bio je pun Duha Svetoga. Jer je donio jednu ključnu odluku: odreći se sebe da bi živio za Boga. I zato ga je Bog napunio snagom koja dira srca. Druga stvar koja ga čini posebnim jest što je znao da riječ bez kruha ne vrijedi mnogo. Ili jednostavnije rečeno: znao je da ne može propovijedati jedno, a živjeti drugo. Zato su ga ljudi voljeli. Nije propovijedao s visoka, nego iz naroda, narodu i za narod. Na mnogim slikama sveti Anto drži Isusa i kruh. Kao da poručuje: „Bez Boga ne možeš živjeti, ali ne smiješ zaboraviti ni čovjeka kojemu trebaš pomoći.“ Nije mu bilo svejedno je li netko gladan, siromašan ili odbačen. Dobro je znao da ne vrijedi pričati o nebu i gledati u nebo, a ne vidjeti čovjeka pred sobom. I tu nas pogađa ravno u srce. Danas imamo mnoštvo pametnih riječi, prepun internet duhovnih poruka, citata i savjeta. Ali sve manje djelatne ljubavi. Sve manje konkretne pomoći. Čovjek pored nas pati, a mi mu pošaljemo citat svetog Augustina. A on gladan. Ili usamljen. Ili slomljen. Sveti Anto bi nam vjerojatno rekao: „Nemoj samo pričati o Bogu. Budi mu lice.“

Treća stvar za večeras i jedno od mnogih obilježja svetog Ante jest da je on svetac izgubljenih stvari. Da, to je istina. Ali još više je svetac izgubljenih ljudi. Mi se često šalimo pa kažemo: „Sveti Anto mi je pronašao ključeve.“ Hvala Bogu i za to. Ali puno je veće čudo kada pronađe izgubljeni mir u obitelji, izgubljenu vjeru u srcu, izgubljenu nadu u čovjeku koji je mislio da više nema izlaza. Ključevi se mogu ponovno napraviti. Novčanik se može zamijeniti. Ali izgubljeno srce može vratiti samo Bog. Kad izgubiš volju za život, kad ti se obitelj raspada, kad ti dijete odlazi iz zemlje, kad više ne znaš moliti, kad ti se čini da si ostao sam, ma Anto zna. I razumije. Jer ni on nije imao lagan život. Bio je bolestan, bio je neshvaćen, bio je izložen mnogim teškoćama. Ali nije se razočarao u Boga. I zato mu se ljudi obraćaju kada više ne znaju kud bi. Jer znaju da ih neće odbiti. Ali evo pitanja za nas večeras: jesmo li mi takvi? Može li netko doći k nama sa svojom mukom? Može li netko u nama pronaći razumijevanje, utjehu i pomoć? Sveti Anto nas uči da pobožnost nije samo upaljena svijeća, nego upaljeno srce. Da vjera nije samo nedjeljna misa, nego svakodnevno darivanje. Jer svetost nije rezervirana za vitraje, kipove i kalendare. Svetost se događa u kuhinji, na njivi, u rudniku, u uredu, za volanom, u obitelji. Sveti Anto nije postao svet zato što je imao kip u crkvi. Ima kip u crkvi zato što je najprije imao Boga u srcu. I zato je najveće čudo koje sveti Anto može učiniti to da čovjek promijeni svoje srce, a ne samo da pronađe izgubljene ključeve od auta.

Braćo i sestre, ušli smo u trodnevnicu. Za sad već manje od tri dana proslavit ćemo sveca cijeloga svijeta. Ali to nije samo liturgijski događaj nakon kojega slijedi narodno veselje. To je poziv na obraćenje. Imamo još vremena. Sveti Anto nam večeras poručuje: vrati se Bogu. Odaberi ono što je bolje. Ne boj se darovati. Ne boj se živjeti evanđelje. Jer ako i ti postaneš ono što te Bog stvorio da budeš, nešto će se u ovom svijetu promijeniti. Možda nećeš propovijedati ribama, ali će te čuti tvoje dijete. Možda nećeš dijeliti kruh tisućama ljudi, ali će netko kraj tebe biti sit. Možda nećeš činiti velika čuda, ali ćeš nekome vratiti nadu. A to je već svetost. Zato vas sve molim i pozivam dok idemo u susret svetom Anti: ne gledajmo ga samo kao čudotvorca kojemu donosimo svoje potrebe. Gledajmo ga kao učenika Kristova od kojega možemo učiti. Jer najveća čast svetom Anti nije zapaliti svijeću pred njegovim kipom. Najveća je čast živjeti ono što je on živio. Pa neka nas ova trodnevnica ne dovede samo do njegova blagdana, nego do susreta s Kristom kojega je sveti Anto toliko ljubio. I neka tada i naš život postane propovijed koju će ljudi razumjeti.