Župni ured organizira hodočašće u Fojnicu povodom 31. godišnjice ubojstva fratara:

Fra Nikice Miličevića, gvardijana
Fra Leona Migića, samostanskog vikara

Program:
Srijeda, 13. 11. 2024.
– 6.45 h – polazak autobusa ispred župne crkve
– 9 h – molitva na groblju Karauša (Fojnica) gdje su pokopani naši mučenici i drugi
fratri i časne sestre
– 11 h – sv. Misa, opijelo i komemoracija
– 14 h – polazak iz Fojnice za Bugojno

Prijave su do petka, 8. 11. 2024. godine.
——————–
„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor.
Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom
fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa
stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice,
nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj
rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.
Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo
mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu
je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.

Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo
promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na
stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona
Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo
Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna
policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u
razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i
naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja
sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj
gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče
mi: ‘Ubili su fra Leona!’.

Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i
za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu
Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže

mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao
bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako
rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao
govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na
duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa
tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje
braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od
krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili
se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja
milost krijepila nas.“ (Fra Miroslav Krajinović Carko, Samostanska kronika 1993.).